Malo je svetaca koji današnjem čovjeku govore tako snažno upravo onime čega je u njihovu životu bilo najmanje: bukom, isticanjem i željom da budu viđeni. Sveti Šarbel Makhlouf živio je daleko od pozornosti svijeta, u molitvi, šutnji, radu i odricanju. Ipak, glas o njegovoj svetosti prešao je granice Libanona i Maronitske Crkve te je dopro do vjernika na svim kontinentima. Mnogi mu se utječu u bolesti, obiteljskim teškoćama, duhovnoj suhoći i trenucima kada više ne znaju kako moliti.
Njegova privlačnost ne počiva na neobičnosti radi neobičnosti. U središtu Šarbelova života nije bio on sam, nego Isus Krist. Zato upoznati svetog Šarbela znači upoznati čovjeka koji je dopustio da mu Evanđelje oblikuje svaku odluku. Njegov primjer podsjeća da svetost nije rezervirana za neke izvanredne ljude, nego raste ondje gdje se svakodnevni život predaje Bogu vjerno, strpljivo i bez računice.
Tko je bio sveti Šarbel?
Sveti Šarbel rođen je 8. svibnja 1828. u planinskom libanonskom selu Bkaakafra. Na krštenju je dobio ime Yousef Antoun Makhlouf. Odrastao je u skromnoj kršćanskoj obitelji Maronitske Katoličke Crkve, drevne istočne katoličke zajednice koja je u punom zajedništvu s Rimom. Rano je ostao bez oca, pa je dobro upoznao i toplinu obiteljskog doma i težinu života u kojem se za kruh radi ustrajno.
U djetinjstvu je čuvao obiteljsku stoku, pomagao u kućnim poslovima i tražio trenutke samoće za molitvu. Njegov poziv nije sazrio preko noći. Kao i kod mnogih ljudi koji ozbiljno traže Božju volju, rastao je tiho: kroz obiteljsku vjeru, liturgiju, rad i nutarnju čežnju da potpuno pripada Kristu. Godine 1851. napustio je rodno mjesto i stupio u Libanonski maronitski red. Tada je uzeo redovničko ime Šarbel, po starokršćanskom mučeniku.
Monah, svećenik i pustinjak
U samostanu svetog Marona u Annayi Šarbel je 1. studenoga 1853. položio redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. Nastavio je filozofski i teološki studij, a među njegovim učiteljima bio je i sveti Nimatullah Al-Hardini. Za svećenika je zaređen 23. srpnja 1859. Svećeništvo nije doživljavao kao položaj ili čast, nego kao dublji poziv da se sjedini s Kristom i služi Crkvi.
Šesnaest godina proveo je u samostanskoj zajednici. Sudjelovao je u zajedničkoj molitvi, slavio svetu misu, obavljao povjerene poslove i radio rukama. Tek nakon dugog redovničkog iskustva dobio je dopuštenje za pustinjački život. Dana 15. veljače 1875. nastanio se u pustinjačkom obitavalištu svetih Petra i Pavla, povezanom sa samostanom u Annayi. Ondje je proveo posljednje dvadeset i tri godine života.
Pustinjaštvo nije bilo bijeg od ljudi niti prezir prema stvorenom svijetu. Bio je to radikalan način da se cijelim bićem usmjeri na Boga i u molitvi nosi potrebe Crkve i svijeta. Šarbelovi dani imali su jednostavan ritam: liturgijska i osobna molitva, sveta misa, čitanje Svetoga pisma, šutnja, post i fizički rad. Primao je ljude koji su dolazili po savjet ili blagoslov, ali nije od sebe stvarao središte. Upućivao ih je Bogu.
Duhovnost svetog Šarbela
Središte Šarbelova života bila je euharistija. Za misu se pripravljao sabrano, a nakon nje dugo ostajao u zahvaljivanju. U kruhu i vinu posvećenima Kristovom riječju prepoznavao je istinsku Gospodinovu prisutnost. Iz toga je izvirao njegov način života: poniznost bez glume, siromaštvo bez ogorčenosti i poslušnost bez unutarnje trgovine s Bogom.
Njegova šutnja nije bila praznina. Bila je prostor u kojem Riječ može biti primljena. Šarbel nas tako uči da molitva nije samo govor. Ponekad pred Bogom trebamo prestati slagati odgovore i jednostavno ostati prisutni. U vremenu stalnih obavijesti, rasprava i žurbe, njegova šutnja djeluje zahtjevno, ali i oslobađajuće. Ona ne poriče probleme; vraća ih u ispravan odnos prema Bogu.
Važan dio njegove duhovnosti bio je i rad. Svetost se kod njega nije odvajala od konkretnih dužnosti. Obrađivao je zemlju, pomagao zajednici i prihvaćao skromne uvjete života. Time podsjeća da kršćanska duhovnost nije bijeg iz svakodnevice. Vjernost Bogu provjerava se i u načinu na koji izvršavamo male obveze, razgovaramo s bližnjima, podnosimo nerazumijevanje i odgovorno koristimo ono što nam je povjereno.
Smrt, glas svetosti i crkveno priznanje
Dok je 16. prosinca 1898. slavio svetu misu, Šarbela je pogodila teška slabost. Preminuo je 24. prosinca, na Badnjak, u pustinjačkom obitavalištu u kojem je godinama živio. Pokopan je u samostanu svetog Marona u Annayi. Nakon smrti među vjernicima se brzo proširio glas o njegovoj svetosti. Ljudi su dolazili na njegov grob moliti, zahvaljivati i preporučivati mu svoje potrebe.
Uz njegovo su se ime počela povezivati svjedočanstva o uslišanjima, obraćenjima i ozdravljenjima. Katolički pristup takvim izvješćima nije ni lakovjeran ni podrugljiv. Crkva razlikuje iskrenu pobožnost od senzacionalizma te u postupcima beatifikacije i kanonizacije ispituje život kandidata, njegove kreposti i čudesa pripisana zagovoru. Šarbela je papa Pavao VI. proglasio blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977.
Čudesa privlače pozornost, ali nisu srž njegova života. Najveće svjedočanstvo svetog Šarbela ostaje njegova potpuna pripadnost Kristu. Ako nas priča o nekom uslišanju ne vodi prema vjeri, obraćenju, sakramentima i ljubavi prema bližnjemu, tada smo propustili ono najvažnije.
Zašto mu se vjernici utječu?
Vjernici se svetom Šarbelu osobito utječu u bolesti, pred operaciju ili liječenje, u obiteljskim ranama, tjeskobi, ovisnostima i dugotrajnim kušnjama. Njegov život ulijeva nadu jer pokazuje da patnja ne mora imati posljednju riječ. Bog može i kroz teškoću otvoriti put sazrijevanju, pomirenju i dubljoj vjeri. To ne znači da bolest trebamo uljepšavati ili da je svako neozdravljenje znak slabe vjere.
Molitva za ozdravljenje uvijek se izgovara s pouzdanjem, ali i s Isusovim stavom: neka bude volja Očeva. Katolik ne bira između molitve i liječenja. Odgovorno traženje liječničke pomoći, uzimanje propisane terapije i briga za mentalno zdravlje mogu biti dio poštovanja prema životu koji nam je Bog darovao. Zagovor svetog Šarbela ne zamjenjuje liječnika, sakramente ni vlastitu odgovornost; pomaže nam sve to živjeti s nadom.
Kako katolik razumije zagovor svetaca
Kršćani se ne klanjaju svetom Šarbelu. Klanjanje pripada samo Trojedinom Bogu. Svece častimo zato što je u njima zasjala Božja milost, a za njihov zagovor molimo slično kao što zamolimo člana obitelji ili prijatelja da moli za nas. Razlika je u tome što vjerujemo da su sveci živi u Kristu i sjedinjeni s Crkvom koja nadilazi granicu smrti.
Isus Krist jedini je Spasitelj i jedini posrednik između Boga i ljudi. Zagovor Marije i svetaca ništa ne dodaje Kristovu djelu niti ga zamjenjuje. On postoji unutar Kristova posredništva, po njegovoj milosti. Zato zdrava molitva svetom Šarbelu uvijek završava kod Boga: Gospodinu se predaje nakana, od Njega se očekuje pomoć, a svetac je brat u vjeri koji moli s nama i za nas.
Kako se moliti svetom Šarbelu
Za molitvu nije potrebna savršena formula. Možemo se prekrižiti, smiriti, pročitati kratak odlomak iz Evanđelja i svojim riječima Bogu reći što nosimo. Zatim možemo zamoliti svetog Šarbela da zagovara za konkretnu osobu ili nakanu. Dobro je ostaviti i nekoliko trenutaka tišine. Molitva nije način da Boga prisilimo na određeni ishod, nego odnos u kojem mu donosimo istinu svojega života i dopuštamo da nas On vodi.
Neki vjernici mole devetnicu svetom Šarbelu kroz devet uzastopnih dana. Takva postojanost može pomoći da se nakana ne pretvori u trenutni vapaj koji zaboravimo čim nam bude lakše. Uz devetnicu je vrijedno, kada je moguće, sudjelovati na svetoj misi, pristupiti ispovijedi, oprostiti nekome, posjetiti bolesnika ili učiniti djelo milosrđa. Pobožnost donosi plod kada se pretače u obraćenje i ljubav.
Možemo moliti jednostavno: „Sveti Šarbele, vjerni Kristov službeniče, ti koji si u tišini tražio Božje lice, zagovaraj me u ovoj potrebi. Isprosi mi pouzdanje kada se bojim, strpljenje kada ne vidim rješenje i otvoreno srce za Božju volju. Ako je na dobro moje duše i mojih bližnjih, neka mi Gospodin udijeli milost za koju molim. Vodi me bliže Isusu i nauči me vjerno ljubiti. Amen.“
Predmeti pobožnosti: pomoć molitvi, a ne amajlija
Krunica, medaljica, slika ili kip svetog Šarbela mogu imati lijepo mjesto u katoličkom domu. Oni nisu izvor moći i ne djeluju kao amajlije. Njihova je svrha vidljivo podsjetiti na nevidljivu stvarnost vjere: na Boga koji nas poziva, na zajedništvo svetih i na odluku da odvojimo vrijeme za molitvu. Blagoslovljeni predmet prima se s poštovanjem, ali pouzdanje se polaže u Boga, a ne u materijal.
Krunica svetog Šarbela može pomoći u redovitosti molitve; kip ili slika mogu oblikovati jednostavan molitveni kutak sa Svetim pismom i križem; predmet s molitvom može biti pažljiv dar bolesniku ili osobi u kušnji. Pritom je važna mjera. Dar ne bi smio obećavati čudesan ishod niti stvarati pritisak na osobu koja pati. Najljepše je predati ga uz toplu riječ, spremnost na razgovor i konkretnu pomoć.
I svakodnevni predmet s likom sveca, primjerice šalica, može biti nenametljiv podsjetnik da dan započnemo zahvalom. No nijedan predmet ne može zamijeniti živu molitvu, nedjeljnu euharistiju, ispovijed, čitanje Božje riječi i djela ljubavi. Upravo nas na tu jednostavnu, cjelovitu vjeru upućuje sveti Šarbel.
Sveti Šarbel kao svetac za naše vrijeme
Šarbel je živio u drukčijem stoljeću i kulturi, ali pitanja pred kojima je stajao nisu nam strana: kome pripadam, čemu dajem svoje vrijeme, mogu li ostati vjeran kada nema brzih rezultata? Njegov odgovor nije bio u velikim riječima. Odgovarao je ponavljanjem dobra, iz dana u dan. Molio je kada je osjećao utjehu i kada je nije osjećao. Radio je kad ga nitko nije gledao. Prihvaćao je zajednicu prije samoće i poslušnost prije vlastitih zamisli.
Ne moramo oponašati njegov vanjski način života da bismo slijedili njegovu pouku. Roditelj može pronaći nekoliko minuta tišine prije nego što se kuća probudi. Bolesna osoba može svoje strahove predati Kristu bez pretvaranja da je snažna. Zaposleni čovjek može jednu obvezu izvršiti pošteno i sabrano. Obitelj može ugasiti zaslone, zapaliti svijeću i zajedno izmoliti kratku molitvu. Svetost često počinje upravo ondje gdje prestajemo čekati idealne uvjete.
Svetac koji nas ne zadržava kod sebe
Prava pobožnost svetom Šarbelu ne završava divljenjem njegovu liku ni nabrajanjem čudesa. Ona nas vodi prema pitanju: što Krist danas traži od mene? Možda je to pomirenje koje odgađamo, povratak sakramentima, ustrajnost u liječenju, vjernost obitelji ili hrabrost da zatražimo pomoć. Šarbelov život pokazuje da Bog tiho djeluje i onda kada ne vidimo odmah plod.
Zato mu se možemo utjecati s pouzdanjem, bez magijskog razmišljanja i bez straha. Možemo tražiti ozdravljenje, ali i milost da kušnju nosimo dostojanstveno. Možemo moliti za rješenje, ali i za mudrost da prepoznamo sljedeći dobar korak. Sveti Šarbel ne zadržava pogled vjernika na sebi. Kao svaki svetac, upućuje na Krista – izvor nade, liječnika duše i tijela i Gospodina koji ostaje blizu čovjeku u svakoj životnoj noći.
